Malo je falilo,
i moja se majka mogla udati
za gospodina Zbigniewa B. iz Zdunske Wole.
I da su imali kćer – to ne bih bila ja.
Možda bi bolje pamtila imena i lica,
i svaku jednom poslušanu melodiju.
Bez greške raspoznavala koja je koja ptica
S odličnim ocjenama iz fizike i kemije,
i gorim iz poljskog,
ali skrivećki bi pisala pjesme
odmah puno zanimljivije od mojih.
Malo je falilo,
i moj otac mogao se u isto vrijeme oženiti
gospođicom Jadwigom R. iz Zakopanog.
I da su imali kćer – to ne bih bila ja.
Možda bi bila tvrdoglavija u tjeranju po svome.
Bez straha skakala u duboku vodu.
Sklona podlijeganju kolektivnim emocijama.
Neprekidno viđana na više mjesta istodobno,
ali rijetko nad knjigom, češće na dvorištu,
kako šutira loptu zajedno s dječacima.
Možda bi se obje čak i srele
u istoj školi i istom razredu.
Ali nikakav su par,
nikakva srodnost,
a na zajedničkoj fotografiji daleko jedna od druge.
Djevojčice, stanite tu
– vikao bi fotograf –
ove niže naprijed, one više iza njih.
I lijepo se osmjehnite kad vam dam znak.
Samo se još prebrojte,
jeste li sve tu?
– Da, gospodine, sve smo.
